Šaran
(Cyprinus carpio)

Po šaranu je cijeli jedan dio ribljeg roda dobio svoje ime. Latinski naziv šarana je Cyprinus carpio, a ribe šaranskog roda zovu se ciprinidi. Čak i određenu vrstu voda, nizinskih, koje sasvim polagano teku, nazivamo ciprinidnim vodama. U toj ribljoj porodici ima na stotine vrsta raznih riba koje žive u južnoj Europi i slatkim vodama Azije, Amerike i Afrike. Njihova je zajednička značajka da u gubici nemaju zube, nego imaju duboko u ždrijelu sa svake strane po jednu kost ("ždrijelnicu") i na njoj po nekoliko zuba koji žvaču i potiskuju hranu na ždrijelnu ploču, te je tako drobe i usitnjuju.

U nas postoje riječni (divlji) i pitomi ili ribnjački šaran. Razlikuje se po građi tijela jer je ribnjački zbijenija tijela i višeg hrpta negoli riječni šaran. U ribnjacima ima i potpuno ljuskavih šarana i veleljuskavih koji imaju po bokovima velike krupnije ljuske, te maloljuskavih koji imaju povezan niz ljusaka po hrptu od glave do repa i skupinu nepravilno razmještenih ljusaka u području repa, te golih šarana koji su potpuno bez ljuske.

Živi u stajaćim i polako tekućim vodama. Rasprostranjen je i u Europi i u Aziji. U nas ga ima u svim slivovima.

Šaran se mrijesti uglavnom u svibnju i u lipnju, a ako je godina hladna, mrijest se produžuje i kasnije. Šaran je već u trećoj godini života sposoban za rasplod. On ima mnogo ikre, ali ima i mnogo neprijatelja koji tu ikru napadaju. Mužjaci i ženke traže zgodna mrijestilišta - plitka mjesta obrasla gustim vodenim biljem. Ženka odlaže jaja na šaš i trave, a mužjaci je prate i oplođuju jajašcima. Kroz 2-3 dana izvale se ličinke koje brzo rastu, pa su to u jesen već ribice dugačke 10 do 11 cm. Druge godine mogu biti teški od 1 – 1,5 kg, a treće i do 4 kg, da bi u četvrtoj godini mogli imati već od 4 – 7 kg. Čini se da je šaran dobroćudna riba, ali je vrlo oprezan i vješt u opasnosti. Ako ga hvatate mrežom, pokušat će se podvući ispod mreže ili je preskočiti. Šarani pamte mjesta gdje im se daje hrana, žilavi su i otporni, pa i bez vode ne ugibaju tako lako. Lovi se na različite načine i mamce. Od glista, crva, kruha i žganaca do kukuruza, te modernijih i sofisticiranijih metoda kao što su lov "boilom".

Najbolje je vrijeme za lov ujutro i predveče, kad su jata u pokretu i traže hranu. Najbolji su mjeseci za lov od srpnja do listopada.

Šaran najviše voli tiha i duboka mjesta u jezerima i rijekama. Za vrijeme velikih vrućina povlači se u hlad ili pod lopoče i vodeno bilje uza samu površinu vode. U nas mogu narasti veliki komadi i nerijetko preko 20 kilograma težine.

Šaran je riba koja će dolaziti svaki dan na određeno mjesto ako ondje nalazi hranu. Stoga ribiči koji love šarana nekoliko dana prije polaska u ribolov hrane na mjestu gdje misle loviti.

Meso mu je ukusno, ali može biti i premasno s mirisom mulja. Tada ga treba držati neko vrijeme u čistoj vodi pa će miris nestati.

Amur
(Ctenopharyngodon idella)

Pripada redu Cyprinoformes, podredu Leuciscinae. Ime je dobio po azijskoj rijeci Amur koja je dobrim dijelom granična voda između bivšeg SSSR-a i Kine. Amur živi u gornjem i srednjem toku te velike rijeke. U Kini živi u Žutoj i Crvenoj rijeci. Te su vode u svojim gornjim tokovima brze i naglo teku da bi se niže, nizvodno, razlile i poplavile velika područja. Amurova ženka pušta ikru u brzim tokovima, a voda je nosi površinom nizvodno do razlivenih područja gdje je temperatura vode viša od 20°C što je nužno za izvaljivanje ikre i daljnji razvoj amurova mlađa. Ona pušta 30 000 do 800 000 komada ikre koja se, oplođena, spušta površinom rijeke.

Amur je lijepa i pravilno građena riba. Ima dosta široko čelo i lijepe velike ljuske. Leđa su mu zelenkasta, bokovi tamniji, a trbuh svjetliji. Leđna i repna peraja su tamnije, a ostale svjetlije. Može narasti preko metra dužine i tridesetak kilograma težine. Kod nas je spolno zreo u četvrtoj godini pri težini od preko 3 kilograma. Manji mlađ se hrani planktonom, lavrama i račićima. Kad poraste, prelazi na biljnu hranu. Brzo raste. Šeste godine može doseći težinu do 5 kilograma.

Amur je prenesen u europski dio bivšeg SSSR-a i dalje u Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku. Prije četrdesetak godina mlađ amura je prenesena iz Mađarske u neka ribnjačarstva bivše Jugoslavije gdje je počeo njegov uzgoj uz šarana.

Hrani se vodenim biljem: trskom, mrijesnjakom, vodenom lećom, žabokrečinom, vodenom kugom, rogozom, a jede travu i djetelinu, ako mu se dade. Pravi je biljožder koji brzo raste.

Amur pojede dnevno mnogo vodenog bilja, gotovo toliko koliko je težak. Često ga upotrebljavaju u ribnjacima i za "čišćenje" obraslih vodenih površina.

Meso mu je izvrsno. Ipak, postoji problem mriješćenja u našim klimatskim uvjetima. Umjetnim mriješćenjem postižu se rezultati.

Vrijeme njegova prirodnog mrijesta pada u doba kada naše rijeke nemaju potrebnu toplinu za njegov mrijest, te se kod nas mrijesti samo umjetnim načinom u mrijestilištima.

Amur je otporan na neke šaranske bolesti, premda je iz istog roda. Prema svom vanjskom izgledu najsličniji je našem klenu, premda se odmah može uočiti razlika jer ima znatno manju glavu. U bivšem SSSR-u amur je postao već odavno i riba sportskih ribolovaca pa su ga tamo nasadili i u neke otvorene vode.

A i kod nas je već uobičajeno da je amur postao stanovnik zatvorenih voda. Obično su to društveni ribnjaci, bogati vodenim biljem.

Sportski ribolovci love ga na komadiće trske, a love ga kao i šarana na kukuruz, žgance, te modernijim i sofisticiranijim metodama kao što su lov "boilom". On je borbena riba i, kad osjeti da je uhvaćen, bori se žestoko.

I kao što smo iz dosad iznesenog vidjeli amur je odlična privredna i sportska riba koja je sve više zastupljena u našim vodama.

Som
(Silurus glanis)

To je jedini europski zastupnik ove brojne porodice. Som ima veliku glavu s velikim ustima i sitnim zubićima. Glava mu je široka i spljoštena, a oči sitne i malene. Na gornjoj usni ima dva velika brka, a na donjoj četiri mala. Tijelo mu je golo i ljigavo, a od glave prema repu sve tanje i plosnatije. Donja mu je perajica vrlo uska i produljuje se do kraja repa. Hrptena mu je perajica kratka. Gornja mu je strana sivomaslinasta i tamna, a donja prljavobjelkasta. Često ima po sebi i nepravilne pjege. Uz jesetru i morunu spada među najveće riječne ribe i može narasti preko 300 kilograma težine.

Živi u velikim rijekama srednje, sjeverne i istočne Europe. U nas ga ima u Dunavskom slivu. Som živi sam i ne kreće se u grupama. Drži se mirnih dubokih mjesta u rupama u sredini riječnog toka ili pod obalom ispod panjeva i klada. Mrijesti se od svibnja do srpnja u plićim vodama. Ženka odlaže ljepljivu ikru na vodeno bilje. U to se vrijeme nađu mužjak i ženka pa zajedno plivaju. Ako je pogodan vodostaj, mladi som brzo raste. Som je noćni grabežljivac, iako se kreće i danju kad se voda zamuti i digne. Poznato je da će som krenuti u potragu za hranom ljeti za vrijeme žestokih oluja, pljuskova i grmljavina. Kada pođe za hranom, kreće se i po najjačim vodenim strujama, a poći će i na plića mjesta.

Som je proždrljiv svežder koji napada sve živo. Lovi se na čvrst i jak pribor, debeli najlon i veliku udicu. Noću se kao mamac postavi hrpa glista, pijavica i žive ribe. Ako se lovi na potezanje ("špinanje"), koristi se debeli najlon i malene teške svijetle varalice koje se povlače uza samo dno, gdje voda struji iz plićaka u dubinu.

Lovi se i na takozvano "bućkalo". Ribolovac pusti da mu voda nosi čamac sredinom rijeke, a on drži u ruci čvrsto uže s mrmkom ili ribicom te istovremeno drvenim bućkalom (slično gornjoj polovici boce) bućka po vodi, stvarajući zvukove koji se čuju na stotine metara. Som dolazi u smjeru zvuka, vidi mamac i grabi ga, a o vještini ribolovca i veličini soma ovisi hoće li biti izvađen iz vode. Lovi se i na žabe, školjke, pileća crijeva i slično. Ako som uhvati mamac, on ga obično guta zajedno s udicom. U vodi je vrlo snažan i borben, pa je potrebno uložiti dosta truda i vremena da ga se izvuče. Treba polako i strpljivo manevrirati dok se som ne umori, a tek onda ga treba izvlačiti jer svako forsiranje može dovesti do gubitka ulova. Svakako se pri izvlačenju soma preporučuje upotreba gafa. Som ne voli hladnoću, pa zimu provede zakopan u mulju. Kada se dignu mutne proljetne vode, diže se i som sa svog zimovanja. Som najbolje grize u toku ljeta pa do početka zime.

Meso mu je izvrsno i s malo kostiju.

Štuka
(Esox lucius)

Tijelo joj je prilagođeno i građeno tako da može brzo plivati i dostići svoj plijen. Duga je i vitka, glava joj je spljoštena, gubica šiljata s oštrim zubima okrenutim prema unutra, pa kad zgrabi ribicu, više je ne ispušta. Zelenkaste je boje, a sa strane ima žućkastobjelkaste pjege, ljuske su joj sitne. Trbuh joj je bijel, a hrbat tamnozelen; oči izbuljene, a leđna peraja položena daleko otraga. Kad brzo pliva, prsne su joj i trbušne peraje priljubljene sasvim uz tijelo. Naraste do 15 kg težine. Drži se gornjih slojeva vode, gdje vreba sitnu ribu. Štuka živi gotovo u cijeloj Europi, osim u Španjolskoj i južnoj Italiji. Štuka je u prvom redu riba Sjeverne Amerike, a u Europi Skandinavije, Rusije i Sibira. Raširena je i u Aziji.

Štuka je vrlo poznata riba, koja živi uglavnom u području voda što polagano teku. Najviše ih ima u barama, jamama i mirnim rukavcima naših rijeka.

U Skandinaviji i Sibiru štuka može narasti preko 2 metra, a do 30 kg težine.

Štuka se mrijesti od veljače do travnja, na plitkim obalama obraslim vodenim biljem, a ženki se pridružuju jedan ili dva mužjaka. Ženka od 2-3 kg snese oko 100 000 jaja veličine oko 3 mm. Ovisno o temperaturi vode izvale se jaja za 2-3 tjedna, ali obično veći dio mlađa propada od samih štuka koje ga požderu. Štuka je prikladna riba za umjetni uzgoj u ribnjacima. Ona osjeća kretanje sitne ribe više bočnom crtom negoli vidom. Primijećeno je da reagira na crvenu boju, pa će varalicu sa malo crvene vunice na repu štuka napasti prije nego ono bez crvenog ukrasa. Štuka živi uz trave, lopoče, panjeve i klade, gdje vreba na sitnu ribu. Štuka je posljednjih godina i kod nas zaštićena za vrijeme mrijesta, jer zbog svoje proždrljivosti često nalijeće na varalicu pa postoji opasnost da se i ona u nekim vodama decimira ako se ne vodi briga i o održavanju njene vrste.

Nije rijedak slučaj da je štuka uhvaćena na varalicu i da joj još iz gubice viri repić malo prije uhvaćene i prožderane ribice. Za nas sportske ribolovce štuka je vrlo zanimljiv proždrljivac koji nam može pružiti mnogo sportskih užitaka. Ona brzo raste i može pod povoljnim uvjetima u prvoj godini dostići do 30 dkg a u drugoj gotovo do 3 kilograma težine, a u idućim godinama može još i brže rasti. Ona napada sve živo u vodi osim balavca i, kažu, linjaka. Štuka obično odlazi u lov na sitnu ribu zimi i u proljeće potkraj dana, a ljeti znatno kasnije. Kasnije poslije podne i predveče ona će tražiti hranu u toku cijele godine. Izlazi na mjesta i plićake gdje se zadržavaju kederi i sitnija riba, a osobito na napajališta, na plitke obale ili jaču struju gdje sitna riba teže pliva. Zgrabit će i žabu ili miša ako na njih naiđe. Lovimo je na potezanje ("špinanje"), raubom ili na grund živim mamcem. Rijetko se može dogoditi da naleti i na glistu, osobito ako je jako mutna voda. Od varalica najbolja je nešto veća varalica (10-12 cm zajedno s trokukom na repu). U bistrim vodama bolja je žuta, a u mutnijim srebrnastobijela varalica. Dobar je i leptir (meps) malo veći, broj 5 ili 6. Najlon treba biti jači. U barama i vodama stajaćicama dobro je loviti imitacijom varalice miša s repićem. U dubljim vodama dobro je loviti pletenicom (copfom), na koju će štuka također rado naletjeti. Kao predvez za ribolov na štuku dobro je uzeti tanku čeličnu žicu ili već gotove predveze od žice za raub jer najlon štuka često progrize. Dobri rezultati postići će se i špinanjem na uginulog kedera kojeg smo pričvrstili uz tzv. "sistem". Pri ribolovu varalicom ili mrtvim mamcem na "sistem" potrebno je vući varalicu tako da joj se štuka previše ne približi.

Više puta se dogodi da štuka slijedi mamac, ali ga ne napada, tada treba ubrzati kretanje varalice, a nikako usporavati. Ako usporavamo kretanje varalice štuka sigurno neće zagristi jer se tako mamac u prirodi ne ponaša. Pri ubrzavanju vjerojatnost napada je 50:50.

Pri ribolovu "raubom" potrebno je poznavati vodu gdje lovimo. Ribicu bi trebalo postaviti pedalj-dva od dna uz najdublje mjesto gdje bi se mogla kretati krupna štuke koja se povlači uz dno jer je tromija. Kad štuka grabi ribicu na "raubu", obično je hvata poprijeko, a zatim u gubici okreće i guta.

To ne mora biti uvijek tako, ali u većini je slučajeva tako. Kada štuka zgrabi mamac, čep će potonuti. Ribiči griješe, ako izvlače "raub" kada čep potone. Čim štuka osjeti otpor, nastoji izbaciti mamac iz gubice i pobjeći, a mi ostajemo bez ulova. Poslije prvog potonuća čepa ili prvog gibanja čepa potrebno je pričekati. Čep će zatreperiti na vodi, nakon toga, ako štuka okreće kedera i započne ga gutati, krenut će prema dubini - tada treba zategnuti ribu. Slučajevi su različiti - više puta se može zategnuti odmah nakon što čep potone, ako su veće trokuke koje bi mogle zakačiti odmah štuku za gubicu. Uhvaćenu je štuku potrebno oprezno osloboditi od udice, jer nam se može desiti da ozlijedimo ruku na njenim oštrim zubima. Najbolje je upotrijebiti izvlakač ili kliješta za vađenje udice.

Štuka koja živi u čistim i bistrim vodama odlična je za jelo i meso joj nema zadah po mulju.

Smuđ
(Stizostedion lucioperca)

Tijelo mu je valjkastog oblika, vitko i izduženo. Hrptena je peraja dvodjelna, ljuske male i čvrste. Hrbat je tamniji, a bokovi zelenkasti sa 8 do 12 tamnih pruga, trbuh bjelkast. Hrptena i repna peraja imaju tamne pjege, a ostale su sivkaste i bez pjega. Zubi su mu oštri, ali manji nego u štuke, usta su mu isto tako manja, a ždrijelo usko. Zato napada manje i sitnije ribe negoli štuka. Naraste do 15 kilograma težine. Živi u rijekama Amerike i jezerima cijele srednje i istočne Europe, te u Aziji. Ima ga i u finskim jezerime do 64° sjeverne širine te u azijskim rijekama sliva Crnog, Kaspijskog, Azovskog i Aralskog mora. U nas živi u Dunavskom slivu i u jezerima Panonske nizine.

Smuđ voli duboku, čistu i tekuću vodu te šljunkovito dno. Živi i u mutnoj vodi (Dunav). Ne voli mekano muljevito dno, ali isto tako niti prebrze ili prehladne vode. Odgovara mu temperatura vode između 10 i 18°C.

Mrijesti se od travnja do lipnja, a ženka pušta ljepljivu ikru na vodeno bilje. Ikra mu je sitnija od ikre grgeča. Oplođenu ikru jedno vrijeme čuva mužjak. Mlađ se u početku hrani životinjskim planktonom, ali već nakon godine dana napada i ždere sitnu ribu. Najbolje se lovi od kolovoza do studenog ujutro i podveče. Smuđ je plašljiv i kreće se noću. Lovi se pri dnu na malu ribicu i tanji pribor. Pri potezanju varalicom treba vući pri dnu i izabrati manje teške, ali uže varalice. Dovoljna je jedna trokuka. Pri lovu na smuđa ne treba metalni predvez. Smuđ je osjetljiv i nije ga teško izvaditi kad se uhvati. Pri lovu na smuđeve najuspješnije se pokazalo stavljanje razrezanih ribica na udicu. Vjerojatno je to uspješnije zbog toga jer miris krvi privlači smuđa, a smuđ ima odlično razvijeno osjetilo njuha. Potrebno je uzeti nešto teže olovo, već prema jakosti vodene struje, da nam mamac bude pri dnu, zatim dulji predvez vezan virblom i na kraju udicom, na koju ćemo staviti pola kedera tako da nam rep bude odozgo, a udica utaknuta u kedera na kraju polovice, ali tako da se vršak udice ne vidi. Najobičniji način lovljenja smuđa je s pomoću laganog plovka i žive ribice, ali tako možemo loviti u vodama gdje nije prejaka struja. Plovak mora biti lagan da ga smuđ može lako podvući pod vodu, jer ako osjeti jači otpor, odmah će pustiti mamac.

Smuđ ima izvrsno meso i malo kostiju, te je tražena i skupa riba.

Linjak
(Tinca tinca)

Tijelo mu je dosta nisko a rep kratak i čvrst bez velikog ureza. Usta su mu mala i na uglovima ima par brčića. Ljuska mu je sitna, a koža debela i sluzava. Bočna mu je linija puna a u prednjem dijelu se blago uzdiže prema glavi. Leđa su mu tamnozelena ili sasvim tamna, a bokovi i trbuh zelenkastotamni ili zlatnožuti, što ovisi o boji i bistrini vode u kojoj živi. Živi u stajaćim i tekućim vodama Europe, bogatim biljem, muljem i glinom.

Naraste obično do 2 kg težine. Mrijesti se od svibnja do lipnja, a ikru odlaže na vodeno bilje. Zimu provede zakopan u mulju i spada među riblje vrste koje mogu živjeti s malim postotkom kisika u vodi.

Hrani se poput šarana sitnim životinjicama i mekušcima sa dna. Intenzivno se hrani samo ljeti, a zimi troši ono što je prije uhvatio.

Dosta je mirna riba. Lovi se na plovak priborom za udičarenje kao i šaran, obično u proljeće, a prihvatiti će glistu polagano i oprezno.

Što je voda bistrija, linjak se više povlači k sredini riječnog korita, inače se skriva u travama i vodenom bilju. Uhvaćen je borben pa ga treba hvatati čvrstim priborom.

Meso mu je masno i ukusno, posebno ako živi u tekućim vodama jer tada nema zadah po mulju.

Tolstolobik bijeli
(Hypophtalmichthys molitrix)

Zovu ga i bijelim glavašem. Tijelo mu je visoko, a glava široka. Oči su mu smještene nisko. Po srednjoj liniji trbuha postoji greben koji se pruža od grla do analnog otvora. Prsne peraje dopiru do trbušnih. Leđa su sivkastozelenkasta, a bokovi srebrnasti. Može narasti do metar u dužinu i preko 20 kg težine. Spolno je zreo u južnijim krajevima nakon tri godine. Mrijesti se ljeti od lipnja do kolovoza, pri temperaturi vode od 26 do 30°C. U nas se mrijesti samo umjetnim putem u mrijestilištima što vrijedi i za sivog tolstolobika. Domovina mu je, kao i amuru, Azija i Kina.

Ženka odlaže preko 500 000 jajašaca koja su, kao i u amura, polupelagička i lebde u vodi. Mlađ se hrani zooplanktonima, a kad malo poraste, prelazi na ishranu planktonskim algama. Velike su mogućnosti njihova uzgoja te se sve više uzgaja i u našim ribnjacima. Bronhio-spine su međusobno srasle i grade neku vrst mreže. U ribnjacima i stajaćicama zagrist će na zrnatu hranu, na glistu ili na ličinku.

Sivi tolstolobik
(Aristichthys nobilis)

Razlikuje se od bijelog tolstolobika, jer na trbuhu nema grebena, glava mu je veća, a boja tijela tamnija. Na bokovima ima tamne nepravilne mrlje. On raste brže od bijelog tolstolobika, a hrani se i zooplanktonom i planktonskim algama. Meso mu je, kao i kod bijelog, odlično. Domovina mu je Kina, a u Mađarskoj je uveden u ribnjičarstva već 1963. pa je tako došao i u naša ribnjačarstva.

U Mađarskoj spolno sazrijeva za šest do sedam godina, međutim, potreban je umjetni mrijest jer se također, kao i bijeli tolstolobik, mrijesti prirodno pri visokim temperaturama vode. Naići će pri ribolovu na glistu, ali je za njegov ribolov potreban vrlo čvrst pribor. Naši ribolovci nasađuju njegov mlađ u društvenim ribnjacima. U nas naraste također do dvadesetak kilograma, a u svojoj domovini do četrdeset.

Pastrvski grgeč
(Micropterus salmoides)

Pastrvski grgeč je sivozelenkaste boje s tamnim leđima i svijetlijim trbušnim dijelom. Uzduž bokova i po leđima ima nepravilne crnkaste mrlje. Ima veliku glavu. Mrijesti se u svibnju i lipnju kod temperature vode od 16°C na plićim mjestima. Odrasla ženka ima, ovisno o veličini, od 2000 do nešto preko 20 000 ikre. Ikru i izvaljen mlađ čuvaju roditelji. Voli stajaće ili lagano tekuće toplije vode. Njegova domovina su slatke vode Sjeverne i Srednje Amerike.

U Hrvatsku je prenesen prije otprilike sto godina u neka ribnjičarstva. Iz ribnjaka je bježao u otvorene vode, a kada se prije šezdesetak godina prestalo s njegovim uzgojem u ribnjacima, nestao je i iz otvorenih voda. Ponovo je pred tridesetak godina kao mlađ uvezen iz Francuske i stavljen u neka naša ribnjačarstva. Ima ga i u rukavcima Drave, ako dolazi iz Mađarske gdje ga uzgajaju. Lovi se ljeti, najbolje "grize" ujutro i uveče pri temperaturi vode od 18 do 23°C. Lovi se na manje leptire (mepseve) i ostale modernije varalice i vrlo je borben. U Americi naraste do desetak kilograma, a kod nas do dva kilograma.

Babuška, Srebrni Karaš
(Carassius Auratius Gibelio)

Babuška je postala jedna od najrasprostranjenijih riba naših voda. U našim krajevima pojavila se krajem 70-tih godina prošlog stoljeća.

Njena pradomovina je Kina, odakle se proširila vodama šireg područja istočne Azije i Sibira. U Europski dio SSSR-a prenesena je 1948 g., zatim se vrlo brzo proširila prema zapadu, prešavši put od skoro nepoznate ribe do invazivne vrste velikih populacija.

Njena populacija otada stalno raste i to na štetu Karaša (karas) sa kojim se može pariti, a ugrožen je i šaran. Zbog velike populacije Babuške u rijeci Kupi, lovostaja na babušku nema.

Prosječna lovna težina babuške je od 300 – 500 g, no mogu se uloviti primjerci od 2-3 kg težine.

Babuška je riba dna, tu se hrani djelovima biljaka i životinjicama. Svoju rasprostranjenost zahvaljuje posebnim osobinama koje posjeduje i to otpornost na nepovoljne uvjete (smanjena količina kisika u vodi, te velike promjene temperature).

U stanju je preživjeti u vodama koje se potpuno zalede, te kao i karas u sušnih mjeseci ukopa se u zemlju i tako ukopana preživi potpuno isušivanje bare ili jezera.

Stanište i ponašanje
Babuški odgovara najviše voda stajaćeg tipa sa puno vodene vegetacije. Vodeno bilje predstavlja prirodni zaklon od raznih neprijatelja, a isti ambijent je bogat prirodnom hranom. Na vodama sa manje biljne vegetacije babuška se zadržava podalje od obale na dubini i pri samom dnu. Osim u slatkim vodama babuška se može naći i u boćatim vodama (kod nas rijeke Jadranskog sliva).

Način hranjenja
Babuška je svejed. Hrani se uglavnom vodenim beskralješnjacima koje nalazi po dnu, ali i vodenim biljem. Tokom zime prestaje sa hranjenjem i pada u stanje hibernacije. Osim hrane koju nalazi u svom okruženju prihvatit će sve ubačeno u vodu: kruh, kukuruz, pšenicu, gliste, crve...

Babuška se hrani na dnu pa se tu i lovi. Prvo treba pronaći mjesto gdje se nalazi jato babušaka i to po mjehurićima koji se pojavljuju na površini vode. Ujutro i predvečer prilaze bliže obali i hrane se priobalnim biljem, tijekom dana treba ih tražiti podalje od obale na većoj dubini.

Patuljasti somić
(Ictalurus nebulosus)

Iz Amerike je prenesen u Europu i u naše vode prije više od 70 godina. Zovu ga još: abisinac, američki patuljasti somić, cvergl, terpan, bulec, terpeš, šuća, manjov...

Ima ga u svim nizinskim vodama pa je prenesen i u mnoge ritove, bare i mrtvaje. Nastani li se kojim slučajem u ribnjake, prava je napast za mlađ i ikru drugih riba, pogotovu linjaka. Izuzetno je otporan. Za vrijeme sušnih dana dovoljno mu je malo mulja da preživi i  sačeka kiše i nadolazak vode. Danima može gladovati. Mraz i hladnoću dobro podnosi.

Po obliku tijela podsjeća na soma, ali je sasvim druga vrsta što se očituje po mnogo čemu. U našim vodama vrlo rijetko dostiže težinu do 600 grama, na glavi ima četiri para brkova, a na leđima masne peraje karakteristično isključivo za salmonidne ribe, međutim, patuljasti somić se ne smatra salmonidom. Koža mu je glatka bez ljusaka, mramorirana sivo ili mrko što zavisi od sredine u kojoj živi, trbuh mu je prljavobijel. Na perajima iza glave i na leđima ima po jednu oštru bodlju kojih se treba čuvati. Pri ubodu zadaje intenzivan bol i krvarenje.

Živi u jatima. Mrijesti se u svibnju i lipnju. Ženka u posebno pripremljenim gnijezdima baci i do 13.000 komada ikre. Mada je patuljasti somić grabežljiva riba svoj mlađ brižljivo čuva.

Somić je riba dna i hranu traži pretežno noću, ali se uspješno lovi i tijekom dana. Hranu uzima čak i kada je sit. Mamac uzima oštro i halapljivo, duboko gutajući udicu. Pri izvlačenju pruža jak otpor. Pošto ne naraste velik lako se izvlači na obalu ili čamac. Primjerci od 300-400 grama smatraju se dobrim lovom. Meso mu je vrlo ukusno bilo da je pečeno ili prženo. Za spravljanje fiša je bez premca, jer je kalorična vrijednost njegovog mesa velika.

Ulovljen, patuljasti somić u rukama proizvodi zvukove, koji sliče na cvrčanje ili škrgut. Tada su peraje s oštrim bodljama nakostriješene i spremne za ubod. Zato ga pažljivo skidajte sa udice. Lovi se lakim priborom i malim udicama, bez plovka, dubinski sa klizajućim olovom.

Mamci: crvena i kišna glista, puž golać, komadići ribe i sviježeg ili sušenog mesa, komadići repa od raka, sitne ribice, slanina i sitne pijavice.