Povijest ribnjaka

1909. godine osnovan je “Zavod za istraživanje riba i ribarskih prilika” pod imenom “Ihtiološka sekcija” u okviru Zavoda za primjenjenu zoologiju u Zagrebu. Osnivanjem Sekcije počinje naučno-istraživački rad u slatkovodnom ribarstvu.

1920. godine, Sekcija nastavlja kao Zavod za primjenjenu zoologiju, a tokom narednih godina, ustanova je mijenjala nazive, organizacijske forme i same organizacije u čijem se sastavu nalazila, da bi na kraju postala “Istraživačko razvojni centar za ribarstvo, Zagreb”. Od osnivanja Ihtiološke sekcije do osnivanja Instituta za slatkovodno ribarstvo, radilo je više naučnih radnika. Posebno se izdvajaju prof.dr. Ervin Rossler i prof. Josip Plančić. Oni su svojim radom dali osnove za pravac razvoja naučnog rada u slatkovodnom ribarstvu. Zavod je 1923. godine osnovao Pokusnu stanicu u Crnoj Mlaki. To je prva stanica za praktična ispitivanja u ribnjačarstvu na našim prostorima.

U sklopu politike samoupravljanja i samostalnog financiranja, institut početkom pedesetih godina intezivno surađuje sa ribarskom privredom i rješava njene probleme. Time je našao subjektivnu suradnju i izvore financiranja. Najveći doprinos je u uvođenju novih metoda i tehnologija uzgoja ribe i proizvodnim pokusima (između 1950. i 1960. godine). Tada je dokazano da se većim nasadom, boljim gnojenjem i hranidbom, prinosi po jedinici površine mogu povećati i dva ili više puta. Zahvaljujući tome, bespovratnim zajmom organizacija i ribarske privrede Hrvatske, Institut dobija sredstva i 1961. godine postaje vlasnik ribnjaka u Dragnićima kod Karlovca. Ribnjak je izgrađen u ljeto 1948. godine, da bi se zadovoljila potreba za većom proizvodnjom hrane. Zemljište je bilo močvara, plavljeno od potoka Blatnica. Potok se regulacijom uredio i služi kao odvodno – dovodni kanal ribnjaka. Izgrađeno je 100 ha površina.

1958. godine Ribnjak Draganići je proširen za 24 hektara, 1962. godine za 100 ha, 1964. godine se dovršava 20 malih pokusnih ribnjaka, a 1968. godine se proširuje za daljnjih 142 ha. Uvjeti za rad se poboljšavaju izgradnjom poslovnih prostorija 1964/65. godine. To omogućuje nabavu opreme i kadrovsko proširenje.

Sa osamostaljenjem Republike Hrvatske, Ribnjaci u devedesetim godinama iz državnog prelaze u privatno vlasništvo. Nažalost i ovo je bio jedan od tipičnih slučajeva privatizacije te ribnjaci zbog lošeg poslovanja i nestručnog kadra bivaju godinama zapušteni i devastirani te predmet nekontroliranog izlova.

Ubrzo po stečaju, Ribnjake preuzima novi (sadašnji vlasnik). Stvari su se morale dovesti u red; prvo je organizirana služba nadzora, a onda obnovljen uzgoj. Četiri čuvara, radnici koji brinu o hranjenju ribe, te tehnolozi ribogojilišta su od potpuno zapuštenog ribnjaka napravili moderno ribogojilište čiji godišnji uzgojni kapacitet može doseći i 450, pa čak i 500 tona ribe. Novi vlasnik također ribnjacima mijenja ime u Ribnjaci Kupa.